Znate li priču o zagrebačkom kvartu Cvjetno naselje?
Cvjetno naselje, izgrađeno 1939. godine prema viziji arhitekta Vlade Antolića, i danas je zadržalo svoj šarm
Cvjetno naselje svojim imenom i uređenjem predstavlja jedno od najzelenijih i najugodnijih naselja za život u Zagrebu. Imala sam tu sreću da sam jedno vrijeme tu živjela i zauvijek se zaljubila u taj kvart.
Naselje pripada gradskoj četvrti Trnje, a smješteno je između Slavonske avenije i ulice Prisavlje. Nekad su te ulice bile poznate i kao Autoput bratstva i jedinstva te Šetalište Karla Marxa. Iako su obje prilično prometne, u samom naselju ta se buka gotovo ne čuje. Vjerojatno je jedan od razloga i taj što je naselje gotovo tri metra niže od Slavonske avenije.
Povijesni kontekst
Do tridesetih godina prošlog stoljeća Zagreb se razvijao uz željezničku prugu koja se proteže od istoka prema zapadu, a područje prema jugu bilo je periferija. Poplave rijeke Save i udaljenost željeznice nisu taj dio grada činili atraktivnim.
No, tada je osnovan Odjel za regulaciju grada koji je 1930./1931. proveo međunarodni natječaj za izradu generalne regulatorne osnove. Na natječaj je pristiglo nešto više od 50 radova, a arhitekti i urbanisti iz tadašnjeg Gradskog zavoda za planiranje prepoznali su prostor današnjeg Cvjetnog naselja kao potencijal za širenje grada.
Taj je natječaj poslužio kao podloga za izradu osnove koja je prihvaćena 1938. godine, a iduće godine djelatnik Gradskog građevnog ureda arhitekt Vlado Antolić (Dežanovac kraj Daruvara, 1903. – Zagreb, 1981.) projektira Cvjetno naselje, prvo plansko naselje ortogonalno raspoređenih ulica s obiteljskim kućama u blizini Save. To je bila prekretnica u urbanizaciji tog dijela grada, ali i cijelog Zagreba. Vizija je bila stvaranje modernog stambenog naselja koje će pružiti kvalitetan životni prostor za radničku i srednju klasu.
Ime Cvjetno naselje toj je zagrebačkoj četvrti nadjenuo arhitekt Ivan Zemljak (Zagreb, 1893. – Zagreb, 1963.).
Vizija urbanizacije
U tom razdoblju grad doživljava intenzivan porast stanovništva i migracija iz ruralnih dijelova Hrvatske i Jugoslavije. Intenzivno se grade škole, vrtići, javne ustanove i stambene zgrade.
Projekt je bio cjelovit, a uz urbanističko planiranje, obuhvatio je i financiranje, parcelaciju zemljišta, gradnju kuća i infrastrukture poput škole, vrtića i parkova.
Iako je drugi svjetski rat prekinuo realizaciju svih sadržaja, između 1939. i 1940. izgrađeno je četrdeset kuća koje su bile namijenjene stanovanju gradskih i državnih činovnika. Taj sloj stanovništva tada, kao i danas, nije imao dovoljno sredstava za vlastitu gradnju, pa im je omogućena kupnju kuća uz otplatu. Mogli su plaćati mjesečne rate u iznosu jedne trećine svojih plaća.
Karakteristike naselja i kuća
Naselje ima jednostavan mrežasti tlocrt. U smjeru istok-zapad presijecala ga je ulica Cvjetna aleja. Danas je to Aleja Vlade Antolića. Okomito na Aleju, u smjeru sjever-jug, postavljene su ulice I-IV Cvjetno naselje s parcelama od 800 kvadratnih metara (20 x 40 metara).
Kuće su bile standardizirane u četiri tipa: od 95, 110, 140 (jednokatnice) i 170 kvadratnih metara (dvokatnice). Iako svaka od njih ima različite tlocrte i visine sve u imale iste konstrukcijske karakteristike i blago ukošeni jednostrešni krov.
Antolićeva i Kavurićeva ostavština
Antolić ih je zamislio kao svojevrsne “moderne sojenice” iz jednostavnog razloga. Bio je svjestan činjenice da je rijeka u blizini i da ne postoji nasip te da bi moguća poplava mogla učiniti ogromnu štetu. Stoga je glavne stambene sadržaje smjestio na kat, a u prizemlju s armiranobetonskim stupovima pomoćne prostorije. Tu je važnu ulogu odigrao arhitekt i statičar Zvonimir Kavurić (Zagreb, 1901. – Zaprešić, 1944.).
Da je bio u pravu – Antolić je saznao 1964. godine kada je Zagreb doživio veliku poplavu, a da je naselje otporno i na potres pokazalo se 2020. godine.
Uređenje vrtova i interijera – dio projekta
Sve su kuće imale predvrt, a stražnji vrtovi zamišljeni su kao travnjaci, voćnjaci i povrtnjaci.
Uređenje vrtova i interijera također je bio dio projekta, što je za to vrijeme bilo zaista revolucionarno. Udaljenost između susjednih kuća je oko 10 metara, tako da svaka ima dovoljno sunca.
Inače, i Antolić i Kavurić su živjeli u obiteljskim kućama u Cvjetnom naselju. Kavurićeva kći, poznata slikarica Nives Kavurić Kurtović, također je tu živjela. Kuća obitelji Antolić i danas je očuvana u eksterijeru i interijeru, kao jedinstveni je spomenik arhitekture i kulture stanovanja.
Nažalost, Cvjetno naselje je tek 2006. proglašeno zaštićenom povijesnom cjelinom te ima status kulturnog dobra. Takva razina zaštite podrazumijeva da je za bilo kakvu dogradnju, uz građevinsku dozvolu, potrebna i dozvola. Naime, od 1990. naselje se uništavlo samovoljnim dogradnjama vlasnika, podizanjem katova, nadstrešnica…
No, i danas, nakon svih tih godina, Cvjetno naselje ipak nosi duh Antolićeve vizije. Iako su mnoge kuće doživjele preinake, originalni plan i ideja još uvijek su vidljivi. I naravno, ako se nađete u šetnji kvartom, svakako savjetujem da navratite na kavu u kultni kafić Domino.
