Naselje Istrana i invalida: Urbanistički dragulj Trešnjevke
Zaštićeni stambeni sklop svjedoči o migracijama, urbanističkim planovima i industrijskom razvoju Zagreba između dva svjetska rata
Zagrebačko Naselje Istrana i invalida smješteno je u bloku ulica Selska-Veprinačka-Mošćenička, a izgrađeno je u razdoblju od 1929. do 1930. godine. Arhitekt je Ivan Zemljak (Zagreb, 1893. – Zagreb, 1963.), jedan od najznačajnijih protagonista moderne arhitekture u Hrvatskoj između dva svjetska rata.
Naselje je danas zaštićeni stambeni sklop. Kako je urbanistički iznimno važno odabrano je za jednu od lokacija u sklopu teme “Urbane cjeline” Festivala Open House održanog krajem listopada u Zagrebu. Uz ovo naselje, posjetitelji su mogli zaviriti u dijelove grada poput Cvjetnog naselja, Grada mladih, “Malog Vatikana”, Voćarskog naselja…
Arhitekt Ivan Zemljak i njegovo nasljeđe
Naselje je atipično za opus Ivana Zemljaka koji je najviše poznat po zgradama društvenih standarda, pogotovo odgojno-obrazovnim ustanovama tj. školama i vrtićima.
Zgrade društvenih standarda = nekretnine koje su izgrađene kako bi služile javnom interesu i zadovoljile određene društvene potrebe.
“Zemljakovi najznačajniji radovi su osnovna škola na Jordanovcu, osnovna škola August Šenoa na Selskoj cesti, osnovna škola u Rapskoj ulici te vrtići na Jordanovcu i Lašćini. To je pet njegovih temeljnih realizacija po kojima je poznat, dok Naselje Istrana i invalida nije toliko eksponirano”, istaknula je prilikom obilaska arhitektica Jana Horvat, asistentica na Katedri za arhitektonsko projektiranje u Kabinetu za stambene zgrade Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.
Naselje je rađeno za specifični tip korisnika o čemu govori i samo njego ime. Naime, Rapalskim ugovorom između Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kojim je riješeno utvrđivanje granica na istočnoj jadranskoj obali poslije Prvog svjetskog rata, Istra je 1921. pripala Kraljevini Italiji. Posljedica je bila da je velik dio Istrana migrirao u Zagreb potrazi za poslom i boljim životom.
Istovremeno, u Zagrebu se dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća dešava val urbanizacije potaknut industrijalizacijom. Kako je planirano da Zagreb postane industrijsko središte kraljevine SHS, u tada perifernim dijelovima grada niče puno industrijskih postrojenja. Neka od njih postoje i danas. Tada gradske vlasti kreću strateški planirati mala stambena naselja kako bi u njih smjestili radnike novih poduzeća. Tek manji dio tih naselja financira se privatnim kapitalom i to uglavnom samih tih poduzeća. to je npr. slučaj s Cvjetnim naseljem ili Naseljem Prve hrvatske štedionice. Sve ostalo financira grad Zagreb. Arhitekti zaposleni u Gradskom građevnom uredu razrađivali su planove tih naselja, pa je tako i Zemljak dobio zadatak.
Urbanistički plan Naselja Istrana i invalida
Zemljak je neselje zamislio geometrijski čisto, jednostavno i simetrično. Kuće su pravilno podijeljene u četiri klastera s četiri samostojeće jednokatnice i kosim dvostrešnim krovom. Orijentirane su dužim dijelovima prema zapadu i istoku, a posložene su u dva urbana reda.
Projektirana su tri tipa zgrada koje su volumenom i kvadraturom identične: osam objekata tipa A, šest objekata tipa B i dva objekta tipa C – s ukupno 92 stana. Male varijacije proizlaze iz različitih pozicija stubišta. Objekti tipa A imaju vanjsko stubište na bočnoj uličnoj strani, a objekti B i C imaju stubišta unutar objekta.
Zemljak je time dobio različite, no izrazito skromne, kvadrature. Stanovi tako imaju 35, 40, 50 ili 60 kvadratnih metara, a projektirani su funkcionalno i inteligentno. Uz stranu dvorišta, svaka zgrada ima servisne prostorije. Nekada su to bile drvarnice, a danas su pretvorene u spremišta.
Specifičnosti arhitekture
Vidi se i danas da je Zemljak razmišljao o vanjskim prostorima kao ekstenzijama stanova. Tako stanovi u prizemlju imaju predvrtove, oni na katu terase, a oko zgrada su projektirani i zajednički prostori: parkovni dio, praonica te dječje igralište.
Samo naselje se nalazi nekoliko metara niže od razine Selske ulice čime je dodatno izolirano od buke. Na spoju tog središnjeg dijela naselja i Selske nalaze se i stepenice, no one su vremenom izgubile funkciju i sada se jedva naziru, zarasle u travu.
Predvrtovi se i danas, kao i dječje igralište, koriste na način koji je bio planiran, a zgrade nisu doživjele značajnije preinake osim u interijeru. “Najkontroverznije je što su neki stanari na prvom katu proširili se na područje tavana i napravili su potkrovlje. Ono što je jako lijepo jest da je do danas, gotovo 100 godina kasnije, izvorna urbanistička zamisao u potpunosti očuvana”, istaknula je Horvat.
Urbanizacija Trešnjevke
Paralelno se odvijao i val urbanizacije same Trešnjevke. Na mjestu današnje Toplane tada je bila gradska Munjara – glavna električna centrala. Uslijed toga je u blizini ubrzo niknulo i nekoliko naselja – Provizorni stanovi kod raskrižja Selska-Ozaljska (1927.-1928.), stambeno naselje za radnike ZET-a sjeverno od Remize (1931.), Naselje Prve hrvatske štedionice između Ozaljske, Selske i Krapinske (1935.)…
Razvijala se i društvena infrastruktura, pa je tako Trešnjevački plac, izgrađen 1930. godine, ubrzo postao novo žarište tog dijela grada, a to je ostao i danas. Nova osnovna škola Augusta Šenoe otvorena je 1932. godine, tramvaj je došao do Remize 1935., izgrađena je i crkva Sv. Marka Križevčanina (1939.-1941.) također na Selskoj cesti.
Sve su to bili preduvjeti zbog kojih je naselje u blizini dobilo sve sadržaje koji su bili potrebni za kvalitetno stanovanje.
